93

Uuu, k vragu ipak moram u teretanu.  Praznik je... potajno sam se nadao da danas ne rade.  Provjerio telefonom ... "da, naravno, radimo do deset!"

Šećem među spravama, mišići mi napeti, ocrtavaju se ispod majice, a noge ko u fudbalera. Neka me svi vide ... kako sam lijep, kako sam jak. Velika ogledala otkrivaju moju ljepotu i snagu sa svih strana ... svi to mogu vidjeti, svi ovi noname vježbači i vježbačice ...svi mi se mogu diviti, svi mi se dive, zavide mi, žele me.

Povremeno zastanem pri nekoj spravi, dignem pokoju kilicu, mogu i više, ali na blagdan nema smisla se preforsiravati. I to je puno kad usporedim s drugima. Sjede tamo po spravama i ne rade ništa. Čekaju da im prođe vrijeme, kao da su na poslu pa zabušavaju jer nema šefa. Kao da im teretanu Sanader plaća.

Lijepo piše: Ne odmarajte se na spravama!  To kao da ih podsjeti da bi se mogli malo odmoriti. Osobito vole one sprave za noge, sjede na njima i gledaju se u špigl! Niti da mrdnu nogama! I muški i ženski. Neki čak donijeli novine i knjige, vokmene, časopise, pa sjede i čitaju dok ko veli intenzivno liptaju znoj od silnih kilograma i kilometara.

Nema veze, glavno da sam ja aktivan i da sam svakim danom sve jači, ljepši, poželjniji.

Onda skužim s užasom, da oni mene zapavo uopće ne vide!! Uzalud mi moja ljepota, moja snaga, moje dizanje željeza. ONI MENE NE VIDE!!! Ta svatko se bavi samim sobom, gleda sebe u ogledalima, misli kako je ovakav – kako je onakav.

Nakon početne jeze, skužim da to ima i svoju dobru stranu. Možeš zuriti u komade koliko te i kako volja, a da te ne proglase bezobraznim – jer osim svojih brežuljaka i dolova za njih ništa i ne postoji.

Ja sam nadčovjek.